Großer Schweizer Sennenhund
Veliki Švicarski planinski pas, Great Swiss Mountain Dog
Povijest
[ još povijesnih slika ]
slike preuzete sa NMBE
Smatra se da je veliki švicarski planinski pas najstariji od Švicarskih planinskih pasmina. Ima nekoliko teorija o porijeklu švicarskih planinskih pasmina.
Najpopularnija teorija govori da su pasmine nastale od molosoidnih pasmina, od velikih mastifskih pasa koji su došli sa Rimskom vojskom kada su Rimljani zauzimali prostore Srednje Europe u 1 stoljeću prije Krista.
Druga teorija je da su velike pasmine došle u Europu kada su se Egipčani naselili u Španjolsku 1100 godine prije Krista. Navodno su ti psi migrirali istočno gdje su utjecali na nastajanje Španjolskog mastifa, Pirinejskog planinskog psa, Dogue de Bordeaux, Velike doge, Rottweilera i drugih pasmina među kojima su i Švicarski planinski psi: Bernardinac, Veliki švicarski planinski pas i Bernski planinski pas.
Treća teorija govori da su velike pasmine već postojale kada su Rimljani zauzeli Alpske prostore u Srednjoj Europi. Rimski psi su se vjerojatno križali sa autohtonim psima. U Švicarskoj, te pasmine bi na kraju dovele do razvoja Bernardinca i dvije velike švicarske planinske pasmine: Veliki švicarski i Bernski planinski pas.
Rana povijest u Švicarskoj
(Sažetak iz knjige "Swiss Canine Breeds")
Preci Velikog švicarskog planinskog psa su prije bili rašireni po Srednjoj Europi a zvali su ih mesarskim psima. Bili su jaki, trobojni, ponekad crni i žućkastosmeđi ili žuti psi, popularni sa mesarima, prodavačima stoke, farmerima i fizičkim radnicima koji su ih koristili kao stražare, te su ih za to uzgajali.
Na izložbi proslave 25. godišnjice osnivanja «Schweizerische Kynologische Gesellschaft» (Švicarskog kinološkog kluba) SKG, održanog 1908, dva takva psa, nazvana „kratkodlakim Bernskim planinskim psima“, su po prvi put prezentirana Profesoru Albertu Heimu, na njegovu procjenu. Veliki promatrač «Švicarskih planinskih i govedarskih pasa» ih je prepoznao kao staru, umiruću, veliku pasminu Sennenhund (planinskog psa) ili mesarskog psa.
SKG ih je priznao kao određenu pasminu 1909, nazvani «Veliki švicarski planinski pas», te su bili upisani u volumen 12 Švicarske knjige rasnih pasa. U kantonu Berna, nađeno je još primjeraka koji su zadovoljavali Heimove opise ove pasmine te su uključeni u program uzgoja. U siječnju 1912 osnovan je klub za «Grosse Schweizer Sennenhunde» (Velike švicarske planinske pse) koji je od tada preuzeo brigu i promociju ove pasmine.
Ova pasmina je dugo imala malo primjeraka jer je bilo teško naći pravilne kujice. Tek od 1933 je više od 50 pasa ove pasmine upisano u SHSB (Švicarsku knjigu rasnih pasa). Standard je prvi put izdan u FCI-u 5.2.1939. Dalji rast ove pasmine je došao sa rastom popularnosti VŠPP kao nezahtjevni, odgovorni psi i psi za vuču, što se i potvrdilo u Švicarskoj vojski za vrijeme Drugog svjetskog rata. Godine 1945. je po prvi puta registrirano više od 100 štenaca, što je bio dokaz da je tada bilo 350-400 pasa ove pasmine. Danas se još uvijek ova pasmina uzgaja po svojim originalnim odličjima stabilnog temperamenta i odličnog obiteljskog psa.
Od 1945. do danas 1950.napravljen je pokus poboljšanja strukture i boje pasmine sa križanjem Swissya sa Bernskima. Ta križanja su dovela do očekivanog poboljšanja boje krzna, i raspoređenosti boje, ali pokus nije doveo do poboljšanja strukture. Najčešće su križani štenci imali slab kostur i krivi zagriz. Također je smireni i stabilan karakter Swissya bio zamijenjen sramežljivim i nervoznim karakterom. Većina uzgajivača je odbijalo korištenje križanih linija, te se koncentriralo na uzgoj čistokrvnih pasa.
Kasnih 60-ih se uzgoj smanjio do toga su 1967. samo 43 štenca bila registrirana u Švicarskom kinološkom klubu. Švicarski klub Velikih švicarskih planinskih pasa - "Klub fuer Grosse Schweizer Sennehunde", pridonio je ovom padu zbog činjenice da su GSMD (VŠPP) uvijek bili manje popularni od Bernera, vjerojatno jer su Swissyi manje dopadljivi oku od Bernera koji imaju manje oštrije boje i dulju dlaku. Švicarski klub je počeo na razvoju slike Swissya kao odgovornog, ne zahtjevnog za održavanje, velikog obiteljskog psa sa odličnim kvalitetama kao pas čuvar.
Nakon 1985, opet je godišnje registrirano oko 20 legla. No rast brojnosti pasa je došao na štetu općeg zdravlja pasmine. Desetljeća uzgoja pasmine unutar istih linija dovela su do malog broja kvalitetnih pasa za uzgoj, te bolesti kao što je Ostechondrosis u zglobovima ramena i epilepsija. Puno pasa u uzgoju je pokazivalo znakove parenja blisko srodnih pasa, kao što su mala legla kod ženki te problemi sa parenjem i plodnosti kod mužjaka. Zabrinuti ovim događanjima, Švicarski klub je utvrdio uzgojni program. To je dovelo do provjeravanja svakog Swissya u Švicarskoj od njegovog rođenja kroz cijeli život psa, uz osnivanje baze podataka svakog slobodnog mužjaka za parenje, provjeravanje OCD-a u ramenima, stroga kontrola uzgoja i limitirajući broj zajedničkih pretka u prve 3 generacije parova za uzgoj.
Napomena: Kao i kod drugih Švicarskih klubova čistokrvnih pasa, Swissy može ući u uzgojni program samo ako prođe obavezan uzgojni ispit koji se sastoji od pregleda zdravlja, strukture i testa za temperament. Jedino štenci pasa koji su zadržali svoj certifikat za uzgoj su upisani u Švicarski kinološki klub.
Danas je Swissy u Švicarskoj još uvijek relativno rijetka pasmina iako je i dalje svake godine registrirano oko 18-25 legla. Opće stanje zdravlja u pasmini se izrazito poboljšalo. Broj slučajeva sa OCD-om i epilepsije kao i druge nasljedne bolesti se smanjuju.
Ime
Pasmina je nazvana "Grosser Schweizer Sennenhund" (Veliki švicarski planinski pas) "Grosser" je u prijevodu „veliki“. Riječ "Senn" se ne može prevesti direktno. Stoji za stari poljoprivredni posao nađen u svim alpskim regijama Srednje Europe. Senn je sezonski alpski stočar. "Schweizer" i „hund“ su u prijevodu „Švicarski“ i „pas“.
Dr. Albert Heim se odlučio za to ime jer su ostale švicarske planinske pasmine već bile imenovane kao Berner, Appenzeller i Entlebucher Sennenhunde po prostorima od kuda potječu. Kako je veliki švicarski planinski pas dolazio iz okolice Berna, Swissy je mogao biti nazvan "Groesserer Berner Sennenhund". Tako je profesor namjerno nazvao Swissya drugačije od ostalih srodnih pasmina - "Grosser" baš zato jer se isticao svojim izgledom kao tip psa često viđen u ruralnim prostorima Švicarske u okolici Berna.
Prevedeno sa http://www.swissmountaindogs.com, prevela Matejka Ivančić